Godine 1971 američki predsjednik Nixon raskinuo je vezu američkog dolara sa zlatom, tj uklonio je takozvani zlatni standard. Tada su se pravila u vezi s novcem temeljno promijenila. To je omogućilo da središnje banke tiskaju neograničene količine novca bez pokrića. Do 1971 godine svakih 35 dolara je imalo pokriće u jednoj unci zlata. Praktički se bilo kada moglo zamijeniti 35 dolara za uncu zlata i obratno. U trenutku pisanja ovog članka jedna unca košta nešto više od 1800 dolara. Ako je netko štedio od 1971 do danas, njegova ušteđevina izgubila je ogroman dio vrijednosti. Ova promjena nije utjecala samo na dolar. Veliki dio svjetskih valuta je imalo pokriće u dolaru, tako funkcioniraju i danas, no i one su automatski izgubile vezu sa zlatom i imale istu sudbinu.
Godine 1971 dolar i veliki dio drugih valuta izgubili su vezu sa zlatom. Zapravo te valute su postale upravo to, valute (engl. currency, dolazi od riječi current – struja). Riječ znači kretanje, tj valute se skroz kreću, ako se prestanu kretati gube na vrijednosti. Ako valuta previše gubi na vrijednosti ljudi je sve manje prihvaćaju i u konačnici odbacuju. Tada vrijednost valute pada na nulu. Sličnu situaciju imali smo u Jugoslaviji, kada smo imali ogromnu inflaciju. U povijesti sve valute su završile na nuli. Vlade su tiskale novac bez pokrića. Recimo nakon prvog svjetskog rata njemačka vlada je tiskala valutu u nadi da će otplatiti svoje račune. Pretpostavljate, imali su ogromnu inflaciju i ušteđevina velikog broja ljudi je praktički izbrisana.
Zaključujemo da se prije isplatilo štedjeti u novcu. Pogotovo u državama gdje je novac bio vezan za fizičko zlato. Danas štednja valute dovodi do gubitka stvarne vrijednosti vaše ušteđevine. Valuta se mora kretati, ako se ne kreće vrijedi sve manje. Cijene nekretnina, zlata, srebra, nafte rastu zato što pada vrijednost valute
